Nana Halima Skopljak u 101. godini života ne pije nikakve
lijekove. Svako jutro počinje s kukuruzom, sirom i domaćim kajmakom
Prijatna, radosna, gostoprimljiva, dočekala je nana Halima
ekipu Anadolu Agency (AA) i počela salve šale, smijeha i anegdota. Bez bosanske
kafe ne može početi priča, tako je to uvijek kod nje, kaže.
Evocirala je sjećanja na djetinjstvo i mladost. Rođena je
Kujundžić. Odrasla je sa sedam sestara i dvojicom braće. Imala je i sestru
blizanku Malku. Svi su umrli.
„Pošto je majka rano umrla, otac se brzo oženio. Imala sam
maćehu koja mi je bila kao majku, ona je mene toliko voljela“, priča o svojoj
ljubavi prema maćehi koju zove majkom. Spremila ju je i za udaju, i uvijek je
bila tu za nju.
SVE NA DUGME
Život prije, kaže, nije bio lak.
„Sa deset godina sam počela kopati žito. Nekada sam i odjeću
prala na rijeci, a dvaput sam kroz led propala. Danas kažu da je teško, a sve
je na dugme. Nije ni blizu kao ranije“, kaže Halima Skopljak u razgovoru za AA.
Udala se sa 25 godina. Juso, muž sestre Ćefe, upoznao ju je
s mužem Salkom. Salko ju je dugo želio upoznati. Uzeli su se 1944., a 2003.
godine je Salko umro, 59 godina su proveli u zajedničkom životu. Poštovao ju je
i volio.
„Nije me nikada udario. Uvijek je govorio kako ne može
ničije hrane jesti, osim moje. Ko god mu je šta spremio, nije mogao jesti. A
nije nikada ni zagalamio na mene“, sa sjetom priča nana Halima, ali i savjetuje
sve žene:
„Budala je žena koja god pusti da je muž udara. Ja to ne bih
dala nikada.“
Na Halimi kraljevsko plavi kat. Dobila ga je od muža Salke
koji ga je donio s hadža 1990. godine.
„Uvijek sam katove nosile, nisam nikada suknju obukla. A ni
hlače“, ističe nana.
LJUBAV ZA UNUKE I PRAUNUKE
Rodila je trojicu sinova i ima tri snahe, Salku, rahmetli
Hajru i Ismeta, te Mirsadu, Šemsu i Alemu.
„Djeca su uvijek tu šta god mi treba. Odakle god mogu, oni
su meni donosili. Moja djeca su plaho dobra, evo i sad, samo nose“, kaže nana
Halima, dodajući kako je snahe paze, pospreme joj kuću, naprave ručak ili
večeru. A za doručak najviše voli kukuruzu, sir i kajmak, bez toga joj dan ne
smije proći.
Ima i osam unučadi. Edina, Enes, Nedima, Sanel, Enesa,
Selver, Halima i Ninela. Unuci, iako danas imaju svoje porodice, vole doći nani
Halimi. Ta je ljubav prisutna još odmalena.
„Ne sjećam se da je ikada zagalamila na nas. Mi smo svi išli
njoj kad bismo bili mokri zimi, prije negoli odemo kući. Kod nje se osušimo da
nas roditelji ne bi ružili“, sa sjetom priča unuka Enesa Jašarević, Salkina
kćerka.
Nana je tu i za svaki savjet, a posebno onaj zdravstveni.
„Nana Halima je kao hodajuća enciklopedija. Koga god nešto
boli, nana ima lijek za to, i to sve prirodne lijekove. Tako da za svaki
zdravstveni problem pitamo nanu“, kaže unuka Ninela Suljetović, Ismetova
kćerka, dodajući kako su se često pred njenom kućom igrali kao djeca. Nana bi
im iznijela da jedu, komad pogače namazan domaćim kajmakom, i nastavljali bi sa
igrom.
ODLIČAN VID
Djeca su joj najdraža. I tuđa i njena. Nije dala da se djeca
ruže ili tuku. I to sve pamte i njena praunučad kojih ima četrnaestero: Lejla,
Tarik, Ajna, Mahir, Lamija, Berina, Rijad, Nejla, Alema, Amina, Dalila, Hamza,
Asja i Šemsudin.
Nani idem svaki Ramazanski i Kurban-bajram, poslije
bajram-namaza. Iz džamije odem odmah sa babom i djedom. Najviše volim kad nana
napravi burek, tortu i baklavu“, priča praunuk Hamza Suljetović, dok praunuka
Alema Skopljak navodi da joj je najzanimljivije kako nana ima dobar vid jer
ponekad prođe neka životinja, nana je vidi, a oni ne.
„Svaku noć, kada nastupi akšam, kaže nam: ‘Sklonite se u
kuću, učio je ezan, možete pasti'“, uz osmijeh priča praunuka Alema.
Bajramski pokloni su djeci najdraži. Uvijek se nađe za
svakog ponešto.
„Kada joj djed Šemso kupi nešto da jede, ja joj odnesem, a
nana mi kaže: ‘Hvala, nisi trebala'“, kaže praunuka Dalila Skopljak, dodajući
kako joj je najdraže s nanom zaigrati kolo.
Uvijek je imala para sa strane, pa i u Njemačkoj, u kojoj je
bila u izbjeglištu početkom rata, učila je Kur'an i tako zarađivala koji dinar,
pa i dijelila onima kojima treba.
DOKTORIMA IDE KAD IH POŽELI
Lijekove ne voli. I kada joj doktor propiše nešto da pije,
vješto to izbjegne, kroz smijeh pričala je Halima.
„Odveli su me u Matuziće doktoru Sejdinoviću. Pita on mene
što sam došla, rekoh mu: ‘Poželjela sam te, doktore’. On se smije, a ja sam se
uvijek voljela šaliti s njim. Kaže on meni: ‘Tebi nije ništa. Od jutros sam ih
petnaest pregledao, zdravija si od sviju’. I zato meni lijekova ne treba, ja ih
neću. I nemojte mi ih donositi. Meni ništa ne škodi, hvala Bogu, i sad ako
čujem harmoniku, ja ću poigrati“.
Zaigrati kolo joj je nešto najdraže, pa i danas u 101.
godini života. Često zaigra kada proslavlja rođendane unučadi ili praunučadi.
„Imali smo mi harmoniku, znali smo i svirati i igrati.
Jednom nas se šest uhvatilo u kolo u džamiji u Jevadžijama. Vidimo nema hafiza
efendije, odemo mi u sobu, široka je za kolo. Zasviramo i zaigramo kolo, kad
hafiz na vrata. Na nogama su mi bile debele čarape i nije mi bilo bitno što će
nas istući“, kroz smijeh priča nana.
Smijeh, veselje, radost. Iako neki nisu mogli doći zbog
obaveza, ipak većina potomaka na okupu. Sreća se vidi na njihovim licima, a
posebno na njenom. Djeca su joj smisao života, zaključila je, dodajući da voli
i komšiluk. Obiđe sve redom prije ramazana, za Bajram, ali i bez povoda.
Komšiluk je, kaže, pored djece najvažniji. I treba ga njegovati.
Uz smijeh je završila razgovor. Ispratila je ekipu Anadolu
Agency na vratima, kaže da se gost ne ispraća sjedeći. Dočekala na vratima, i
tako i ispratila. Sa osmijehom u 101. godini života. I bez ijedne tablete.